Uhvatila me teta Lijenka 

    Uhvati tako mene teta Lijenka upravo sada kad trebam pisati zadaću. Mislim, uhvati ona mene svakoga dana po 24 sata. I ne pušta  me! Nekada mi dođe da joj kažem da je dosadna ko uš, ali ipak se suzdržim da ne poludim.

    Često pomislim da bih mogla ustati i početi raditi zadaću, ali ta teta Lijenka stvarno nema mira. Svakoga dana kuka kako ona dobro ne živi, kako joj je dosadno, a zapravo gospođica živi ko bubreg u loju. Ako vas ona primi u svoje ruke kao što je mene, onda vam, dragi ljudi, nema spasa. Bolje vam je da od nje bježite kao muha bez glave. Ona vam nije normalna žena! Svakoga dana  vam sjedne na rame i govori da ostanete još malo u krevetu i tako se to protegne na čitav dan. Ili krenete nešto raditi pa vam kaže da usporite i onda postanete spori ko puž. Govorim vam ja, dragi ljudi, ta vam nije normalna. Nju je “nekaj” lupilo u glavu, sigurno. Možda se najela ludih gljiva ili je dobila kravlje ludilo, svakako moramo to istražiti. Ako mi i sutra dođe na rame, mislim da bude dobila ovaj put nogu. Meni je dosta biti lijena ko klada! A i ova izolacija me umorila! Već polako gubim tlo pod nogama. Nego, vratimo se mi na tetu Lijenku pa da vam ju malo opišem, kakva je ona. Ona vam je osoba  lijepa kao Djevica Marija, ali uopće nije zanimljiva. Ima zube kao konjić, zato njezinom poklonu nikada nemojte gledati u zube. Ona vam se svakodnevno drži ko mila Gera. Kada joj kažete da nešto učini, ona  samo stoji na mjestu i gleda u pod i pazi da joj oči ne ispadnu.

   Joj,  joj, toliko me umorilo ovo pisanje da mislim da bih morala  malo prileći. Teta Lijenka će biti ponosna na mene. Ipak ona u svojim rukama ima pun pogodak. Do viđenja, idem leći i to brzo kao zec.

Božica Babić, 8.a