S nastave hrvatskog jezika proizašlo je pismo učiteljima. Predstavljamo rad naše učenice .
Dragi učitelji,
ponekad razmišljam o tome kako sam prava sretnica što mi baš Vi predajete matematiku, povijest, glazbeni ili neki sasvim drugi predmet, ali znajte da se u nekim trenutcima to promijeni u drastičnoj mjeri.
Kao i Vi tako i ja imam neke loše dane i sve mi ide na živce. Pričanje o tehnici, arterijama ili padežima počne biti toliko naporno. Npr. kada učimo dosadno gradivo pomolim se Bogu da taj sat čim prije završi. Također, da prebrodim gradivo, pomognu mi šale koje učitelj ili učiteljica pričaju na satu ili neki zanimljiv razgovor o raznim temama. Humor na satu je uvijek dobrodošao. Vrlo je teško biti dobre volje u školi kada vam učitelj stvara stres ili kada on nije dobre volje. Također je vrlo teško voditi nastavu ako vam to učenik ne dopušta svojim bezobraznim ponašanjem. Za sreću je potrebno dvoje (i učitelj i svaki učenik tog razreda) . Prezentacije ili istraživački radovi uvijek su bolja opcija za domaću zadaću nego one stranice u radnoj bilježnici. Ah ta zadaća, teško ju je razumjeti.
Svaki dan se pitam što se to sve priča u zbornici. Najviše me zanima o čemu „tračate“. Nadam se ne o meni. Vama učiteljima je zbornica mjesto za pričanje o učenicima i svojim obavezama dok mi učenici svaki trenutak bez vas potratimo na pričanje o vama i svojim osobnim problemima (sada sami zaključite tko je veća „baba tračara“). Nikad mi nije bilo jasno zašto učiteljice mogu hodati u visokim potpeticama dok mi đaci moramo hodati u papučama koje nosimo i po doma ili zašto ne smijemo imati poderane hlače, a da nam neka učiteljica ne prigovori. Svi bi se učitelji kao i đaci trebali oblačiti kako ih je volja (moje osobno mišljenje). Ljuti me to kada bilo koji učitelj zamišlja da smo mu mi ĐACI taj dan „ispušni ventil“ za sve njegove probleme. Deranje nikad nije rješenje za neznanje učenika. Nekada su učenici stvarno nepodnošljivi, ali treba naći kompromis između učitelja i učenika. Svi imamo neke probleme van škole, ali te probleme moramo ostaviti na ulasku u školu te ih pokupiti pri izlasku iz nje. Bilo bi super kada bi bar jedan dan u školskoj godini učenici postali učitelji, a učitelji učenici. Tada bi učitelji mogli osjetiti razliku između njihovog školovanja u mladosti i školovanja danas te bi učenici mogli shvatiti odgovornost i težak posao učitelja. Učitelji bi igrali nogomet ili rukomet na satu tjelesnog kod učitelja Mateja Pavlovića ili bi učili o Thomasu Edisonu na povijesti koju bi predavala učiteljica Nikolina Hrebak. Uglavnom, bilo bi to lijepo iskustvo. Ponekad razmišljam i o onoj staroj, nama učenicima poznatoj rečenici : „ Kad će mi to trebat u životu?“ ili o onoj malo novijoj, „ ah, za sve postoji Google.“ Smatram da je škola važan dio našeg života i odrastanja jer u njoj ne postižemo samo znanje već i upoznajemo nove prijatelje i nove ljude, no također smatram da sve što učimo neće nam trebati u daljnjem životu. Svoje znanje mogli bismo dopunjavati i kroz igru ili na svježem zraku, a ne samo buljenjem u knjigu. Tu taktiku neki učitelji već počinju i primjenjivati pri predavanju svojih sati. Također se ne bih žalila na više praznika, a mislim da ne bi ni učitelji jer nam svima treba da se odmorimo jedni od drugih.
Poslije svakih praznika (moram priznati) uvijek je lijepo vidjeti učitelje i učenike koliko god bili naporni. Da pređem na stvar, svi imamo svoje mane i vrline i to nas čini baš onakvima kakvim jesmo. Uz svo to znanje, dobrotu, tvrdoglavost i brutalnu iskrenost koju imate, dragi učitelji, znajte da mi je drago što me baš Vi podučavate o svemu što znate.
Šaljem lijep pozdrav!
U Novigradu Podravskom 13. svibnja 2021. Darija Cirkvenec, 7.a razred
.jpg)
.png)
